
Borio se kao lav, ali život svog najvećeg sportskog ličnog i porodičnog prijatelja Ilije Petkovića, nije uspeo da spasi.
Na žalost, Božidar Milenković Tus je u nesebičnom angažovanja zaboravio na brigu o sopstvenom zdravlju, se pridružio Petku među anđelima.
Od trenutka kada je na Jug Srbije stigla vest o nenadoknadivom gubitku, našem dopisništvu javljaju se njegovi brojni saigrači i drugari iz mladosti, fudbaleri koji su sa njim igrali četiri sezone u Vlasini i jednu u Dubočici odakle je prešao u OFK Beograd.
-Ostavio nas je čovek gromada, prijatelj, saigrač, izvanredan fudbaler koji je iako poslednji igrač odbrane poput Bekenbauera rešavao i najsloženije situacije,zaustavljao najopasnije akcije, „krotio“ golgetere evropskog renomea. Na žalost, epidemija koja ga je prerano odvojila od porodice, OFK Beograda, Leskovca i Vlasotinca, uzela je još jednog vanserijskog asa a uz to, zbog vanredne situacije, sprečila mnoge od nas da se na Novom groblju u Beogradu oprostimo od našeg Tusa- nekadašnji saigrač, duže vreme potom i sportski direktor Dubočice, Jovan Nikolić ne krije suze dok se seća dana drugovanja.
U bašti kafića Šarić, na obalama Vlasine, danas u podne prerana smrt Božidara Milenkovića još uvek tema dana. Njegov saigrač Dragutin Stojanović, golman i kum Miša Petrović , treneri Dragan Nikolić i Vlastimir Stamenković, sa predstavnicima medija setno vraćaju vreme iz 1971. godine kada je na utakmici sa Radanom u Lebanu, za Vlasinu debitovao Božidar Milenković.
-Zajedno smo za četiri godine igrali na gotovo 150 utakmica, što prvenstvenih, kup ili prijateljskih. Zadovoljstvo je bilo sarađivati na terenu sa njim i nikoga nije iznenadilo što je umesto studija odabrao fudbal kao profesiju i u njoj se ostvario u različitim ulogama: kao igrač je među rekorderima u OFK Beogradu, kraće vreme radio jekao trener, bio prvi operativac i stub OFK Beograda sve do poslednjeg dana pre hospitalizacije u Kovid bolnici na Karaburmi. Ostavio je veliku prazninu u našim srcima, ali nas i obavezao na večno poštovanje za sve ono što je za matičlni klub i rodno Vlasotince učinio -Dragutin Stojanović je teškom mukom suzdržavao bolne uzdahe i jecaj pri pomenu imena velikog drugara i saigrača.
Toplim rečima,u višesatnom druženju, od pokojnog Milenkovića su se,osim telegramima, opraštali i aktuelni trener Vlasine Dragan Nikolić i nekadašnji Vlastimit Stamenković. Suze su nezaustavivo tekle niz lice nekadašnjeg čuvara mreže, a potom legendarnog učitelja golmana iz gotovo čitave Srbije, Miše Petrovića. Tuguje zbog sjajnog sportiste, žali što je ostao bez kuma koga je svojevremeno venčao.
-Takav se najpre čovek, ali i vrhunski fudbaler, neće skoro roditi na Rosulji. Zadužio je mnoge, najviše rodno mesto i klubove iz Jablaničkog okruga,Vlasinu i Dubočicu,pre nego što je sleteo na vetrovitu Karaburmu. Da će biti vrhunski fudbaler pokazao je još kao pionir u OŠ „Siniša Janjić“ sa kojom je igrao završni turnir za prvaka Srbije u Beogradu. I upravo, u ime te generacije, na svečanosti Sportskog saveza Vlasotinca u smiraj 2019.godine primio vredno priznanje. Da li je iko u Sali mogao te večeri da pretpostavi kako će nam se Božidar Milenković upravo tada poslednji put obratiti i da nikada više neće videti rodno Vlasotince- suze vremešbog muškarca i kuma Miše Petrovića izazvale su bolne reakcije onih koji su za kafanskim stolom prelistavali fotografije iz istorije Vlasine, koja će 100.godišnjicu postojanja obeležiti bez jednog od najboljih fudbalera koji je u istoriji vlasotinačkog fudbala rođen na ovim prostorima.
Neka ti je večna slava i hvala, dragi naš prijatelju, zajednička je i bolna poruka svih onih koji su za života znali, s njime drugovali, gledali majstora u kopačkama i uživali u društvu plemenitog čoveka Božidara Milenkovića Tusa.
Autor: Dušan Stamenković
Foto: Srđan Stamenković
Izvor: Sportski Žurnal